Kamenim putem koji je vodio kroz šumu jurila je crna kočija. Mladić ozbiljna lica promatrao je kroz prozor krajolik koji je toliko željno htjeo vidjeti. To lice više nije sadržavalo istu radost i znatiželju kao prošli put kada se vozio ovim putem, sada je bilo grublje i hladnije...
Put se penjao pola kilometra i tada se kočija našla na vrhu brežuljka gdje je drveče tvorilo čistinu. Velika srebrna vrata su se razdvoila otkrivajući veliku kamenu vilu. U pozadini se vidjeo rub litice,a iza toga je bilo ogromno plavetnilo. Ispred kuće bila je fontana sa grbom obitelji Pucey.
Kočija se naglo zaustavila, a vrata su se gotovo istog trena otvorila. Mladić je laganim pokretom izašao iz kočije i uspravio se u svu svoju velićinu. Odvratio je pogled s kuće na drugi kraj čistine, na sam rub guste šume. Okupljeni su se isti tren okrenuli pogledavajući nasljednika najvećeg imanja u grofoviji. Mladić je duboko udahnio te popločenim putem krenuo prema okupljenima.


I tako dok sam kretao tim dobro znanim putem misli su me i dalje izdavale. Zar sada kada je sve gotovo, kada sam napokon dobio što sam htjeo ... NE! Što govorim?! Da sam dobio što sam htjeo situacija bi sada zasigurno bila drugačija, zar ne? Naravno! Sada bi ovim putem trčao s metlom u ruci nagovarajući oca da me nauči neki novi pokret na metli .. .. .. ali ne. To više nije moguće. Zašto? Zato što sam ja odgovoran za njegovu smrt. Gdje je sada ponos, kada me svi ti ljudi gledaju? Zašto ih je došlo toliko? Svi su zasigurno znali kakav je bio vlasnik ovoga imanja i zašto je poginio... ali svejedno su došli.
Obećao sam sam sebi da neću pustit ni suzu, da nemam tog prava... Ali dopustio sam si preletiti pogledom tko je sve tu. Osim metlobojske momčadi i mojeg prvotnog kuma, pogled mi se zaustavio nad Amycusevoj sestri. Sestri mog kuma koji me izdao, ne ja sam njega izdao, ja sam izdao svog oca ... ah tu je bio još netko, Narcissin otac. Naravno.

Okrenio sam pogled kada su se moje oči našle s majčinim. Kraičkom oka sam vidjeo da brat kreće prema meni, ali nije mu dopustila. Naravno!

I tako, on je tu ležao, pred mojim očima ... moja greška i nepromišljena reakcija je dovela do ovoga. Dali će gorčina ikada prestati? Neće, naravno!
Stisnuo sam zube... a šake grčevito opuštao i ponovno grčio. Nisam čuo niti jednu riječ ceremonije, govora o dijelima svoga oca ... ništa ... Naravno!... ... Na koncu sam osjetio teret svih pogleda na sebi. Sada sam ja nositelj grofovije. Znači li to išta? NE! Sada kada se čuje ime Pucey povezat će se samnom. Znači li to išta? NE! Prsten s grbom na mom prstu, prsten koji je preskočio jednu generaciju, preskočio moga oca. Znači li to išta? Da, nerazborita sina koji je zaboravio svoju krv i pomogao neznancima. Naravno!

I tako ... svi su očekivali veliki govor nasljednika ... Opis događaja koji je doveo do ovog tužnog trenutka za moju obitelj. No ne, nisam mogao. Sada govoriti o obitelji, povezanosti, moralu, ponosu, nastavku loze. Kako, kada sam ja za ovo odgovoran?Jesam li odgovoran? NARAVNO!

Što sam drugo mogao? Izvadio sam štapić iz pelerine... štapić koji sam koristio kao svoj, štapić koji mi je dala majka, štapić koji je pripadao mome ocu ... Ne, nemogu ga više koristiti. Naručio sam novi. Novi mi je već bio u pelerini... Novi štapić za novi početak. Naravno! Nemam pravo koristiti štapić ovog čarobnjaka pred sobom... Položio sam štapić na zastavu kojom je bio prekriven moj otac... lijes su zatvorili... Dalje nisam siguran što se dogodilo... samo zam da sam postao svijesan svega...... svih prijatelja u školi... svih ljudi na sprovodu, svoje kuće i imanja, majke, brata, budučnosti ... dali negdje postoji ploča na kojoj je zapisana moja sudbina? Možda ... ali ne, nije ispisana ja držim kredu! Naravno! Ovo ispred mene je moja greška ... dali sam je svjestan? Naravno! Bih li ju ponovno počinio u datom trenutku? Naravno!

Nasmijao sam se tim mislima a do mene je došao moj brat ... u očima mu se nije nazirala tuga. On nije ni znao oca, napustio ga je kada mu je bila tek godina. Iskreno mi se nasmijao i pogledao u mene... Očekivao je da mu nešto kažem i sam je čuo da sam ja sada važan... on nije ništa shvačao...

Stavio sam mu ruku na rame... "Tragova ima na zemlji, u vodi i u zraku… ali je najjasniji onaj trag koji ostavljaju zli ljudi…" Ozbiljno sam ga gledao... nije shvačao... Naravno! Ali ja sam napokon shvatio tu lekciju koju mi je dao otac kada je odlazio prije 5 godina...

Majka mi se napokon nasmijala... znao sam što me želi pitati pa sam samo rekao „Vraćam se u Hogwarts... sutra ću pisati da ne želim premještaj. U Hogwartsu sam samo još jedan nevažan učenik, Slytherin koji je zalutao. To mi sada odgovara. Nisam još spreman za sve ovo...“ Naravno da nisam spreman!

Okrenuo sam se i vratio kočiji...kočiji koja će me vratiti nazad u školu... Dali će ponovno biti dobro kao nekada? Dali ću ponovno sa prijateljima smještati Filchu? Dali ću predavati zadaće u zadnji tren? Dali ću ikada biti dosljedan njihova društva? Naravno ... možda ne odmah po povratku.. ali da... Dali sam siguran? NARAVNO!

Kočija je nestala s vidika

Crna koèija sletjela je u prostrani vrt.

Iz koèije je izašla Layla, a za njom i Triton.

"Uf..Definitivno povlaèim svoje rijeèi..I dalje mrzim ovo..Uf..." rekla je Layla posmtrajuæi koèiju.

Zatim se okrenula da pogleda gdje se nalazi.Ugledala je prostrani vrt i prekrasnu kuæu, koja je i pored sve ljepote djelovala nekako mraèno i tajanstveno.

"Uf..Ovo izgleda..Nekako..Zastrašujuæie..." rekla je Layla, sada gledajuæi u šumu koja se prostirala nekoliko stotina metara iza kuæe....

Triton se osvrne kako bi vidjeo gdje Layla gleda

"Misliš da je Zabranjena šuma jezovita... onda nisi upoznala šumu Ballycastlea. Jedna od legendi tvrdi ... da su se tu okupljali najveći šišmiši ovog djela zemlje... jedan dječak se izgubio u tim šumama ,a šišmiši su mu ispili cijelu krv. Naravno ... dječak je preživio i živi još i danas 700 godina kasnije u mračnim špiljama u dubini šume ... izlazi samo noću kako bi našao nove žrtve" Triton se sjeti priče kojom ga je otac zastrašivao... još i dansa svaki put kada pogleda u šumu se sav sledi

"Prije pedeset godina u toj šumi ti je izbio veli rat između klanova ove grofovije... Podjeljena je na četiri djela sada.. kao i onda... patuljci, vampiri, kentauri i ....čarobnjaci... gdje smo mi... ali šuma je kao neka granica i zajedniči teritorij.... isto kao i stadion malo dalje..." Triton zagrize usnicu te sjedne na rub fontane.

"Uglavnom... bilo bi bolje da ti odmah sada kažem ... jer... da ne bi bilo. Uglavnom, taj rat je prekinuo moj klan, moja obitelj... pradjed i djed ... Napravili su kao neki dogovor i od onda.. mi smo kao neki vrhovni ...blabla" odmahne rukom "kako da to kažem... pa mi smo.... ah vođe ove grofovije...sve četir manje više...zato je Urahara sve svalio na mene... ali sada kako je moj otac poginuo..ja sa"zagrize usnicu te se zagleda u rub šume u spomenik... zadnji put je tu bio kada je bio sprovod...još se sjeća kako je stajao pored te ploće

Triton odmahne glavom "Ma..politika...gnjavaža" napokon se ustane i okrene prema kući... iza nje se vidjeo ocean "Ja između dvije vatre... na jednoj strani ta bara,a na drugoj leglo šišmiša... te zanima još nešto ili ulazimo?" Triton stavi ruke u džepove. Vrijeme je tu bilo oblačno... kao da će kišiti... Triton se sledi sjetivši se sna "Ovaj... vidiš onaj rub.... tu nije snježilo već 50 godina... na Pulluslendu ... ali zato kiši svake noći..."

"Èovjeèe..Ne bih voljela biti u koži tim ljudima i biæima o kojima ti brineš.." rekla je Layla smijuæi se, i pokušavajuæi oraspoložiti Tritona.

"Uf..Kiša..ne volim kišu.." rekla je Layla promatrajuæi oblaèno nebo.

"Ajmo radije unutra.." krenuli su prema kuæi...

Triton kimne glavom. Na ulazu ih je dočekala starija sluškinja i blago se Tritonu nasmijala.... Triton uzvrati kimanjem glave

"Ostat ću za viken ovdje ... ujutro imam sastanak pa ono... Dali je navračao gospodin Ketee? Oh ... onda ništa"

Unutrašnjost kuće bila je isto tako tamna. Crni mramor prekrivao je gotovo svaku površinu,a sve je bilo čisto i glatko kao da nikada nitko nije ulazio u kuću. Trtion bi zaboravio disati kada je boravio u ovoj kući... bojao se da će samim disanjem nešto uprljati.

"Odi ... da ti prvo pokažem svoju sobu" Triton se napokon nasmije i potrći stubama prema svojoj sobi. Pet godina nije bio u ovoj kući ... a sada kao da se vratio u onog dječaka kao što je bio... "Moraš to vidjeti"

Layla je požurila za Tritonom.

U hodniku u koji je ušla, samo su jenda vrata, na samome kraju, bila otvorena....Layla je pojurila tamo....


Ušla je u veeeeliku prostoriju, u kojoj je kao i ostatku kuæe vladala crna boja...Ipak, ta je prostorija bila dosta vedrija od ostatka mjesta..Zidove su krastili posteri Tritonova najdražeg metlobojskog kluba Ballycastle Batsa.

Na desnoj strani bile su stube prema gore koje vode do velikog prozora .... gdje se nalazio teleskop... Iste takve stube s druge strane vodile su do Tritonove osobne knjižnice...


"Wow.." rekla je Layla posmatrajuæi prostoriju.

"Nije li zakon, ha? ... nije li?" Triton se napokon nasmijao i pogledao šrostoriju

"nemogu vjerovati ... niš se nije promjenilo ... gle čak mi je i olovka na mjestu... uvjek sam ju tu ostavljao tako da znam dali su mi otvarali ladicu..." te iz kutka ladice izvuće olovku

"E ... a ova knjižnica nije niš... dve sobe dalje je ono ... prava knjižnica.. i uvijek sm se iskradao krotz prozor,a prije toga bi stavio pelerinu pod vrata da me ne bi uhvatili kako gori svjetlo.... i ooo" Triton zagrize usnicu i sjeti se svog sna... "Nemoguće" pogleda u prozor blizu kreveta

"Nemoguće" .... sav se sledio,a osmjeh s lica mu je nestao kao da se nikada nije ni pojavio na njegovom licu

Layla je sa smiješkom razgledala prostoriju.

~Knjižnica..Mogla sam i misliti...~

"Stvarno zakon..." rekla je veselo.

"Ali..." sad je pogledala Tritonov izraz lica.
"Ma daj..Kad mi misliš reæi šta nije u redu..??...Noæima ne spavaš i plaše te sitnice....I sad taj izraz lica..Ma daj mi reci..Odmah.." rekla je Layla ozbiljno.

"Pa... kada znaš već sve" Triton nije odvajao pogled s prozora sav se stresao

"Amy...AMY" Zaurlao je a na vratima se pojavila žena koja ih je dočekala "Dali je netko navraćao... dali se netko služio knjižnicom?" nesigurno je pitao i dalje promatrajući prozor

"Ne gospodine, Ketee je poštom poslao spise. Ali nitko nije ulazio"

"Dobro... zakljućajte vrata knjižnice kada provjerite da nema nikoga" napokon se okrene i kimne glavom Amy da ode.... Umorno sjedne na dvosjed te zarije ruke u dlanove

"Kao što si rekla ... nespavam ... nejdem ... sve me plaši" odmahne glavom te ju pogleda "Baš kao što definicija straha kaže...Strah je negativan osjećaj koji čovjek doživljava kad vidi opasnost, bila ona stvarna ili nerealna" duboko uzdahne te pogleda prozor "Naravno nerealna opasnost nepostoji.. ali kada je to tako povezano...tako realno. Već neko vrijeme... sanjam jedan te isti san... Ja ... kao klinac... budim se... vani kiša.... ustajem se i izlazim kroz prozor.... baš kao i svake noći prije..." sav se strese sjetivši se scene iz sna... "Hladno ... vjetar ... otvaram prozor knjižnice a tamo me čeka neki čovjek... neka prilika...i.... i... ne znam... taj njegov pogled..oči.... ne znam... Kaže da me čekao...i ja padam" Triton se ponovno poćeo tresti... došao je do prozora i otvorio ga.... ispod njegove sobe bila je litica o koju su se sudarali valovi. Okrenuo je leđa prozoru te se zagledao u Laylu

"Da znam ... samo san ... ali kada je tako realan... i pogledaj" podigne jedan rukav gdje je bila ogrebotina nastala od noktiju
"Kada poćnem padati... on me uhvati i zarije nokte i samo se nasmije i kaže da ću ga potražiti ... i bum ... probudim se"

Layla je samo stajala i prestrašeno gledala u Tritonovu ruku.
Tek poslije nekoliko minuta je progovorila.

"Ma gledaj..Vjerovatno je to samo nezgoda..Sluèajnost..Ili...Ma ne treba te to brinuti.."
Rekla je Layla, nastojeæi da smiri Tritona, iako ni sama nije vjerovala svojim rijeèima.
Ali naravno....Layla nikad nije mogla ni znala lagati.

"Ma gledaj..To je nešto..Pa u najmanju ruku..èudno, jako èudno...Ali..Ništa ne možeš uraditi sad..Jednostavno..Tražiti tog èovjeka??...Možda..Ali gdje...??...Ništa ne možemo dok ne saznamo više...." rekla mu je Layla.

"Onda...Idemo istraživati ili...??"

Triton se lecnuo ... "Nisam znao da si od takve ... akcije" pogleda Laylu sav u čudu te spusti rukav od košulje te se ogleda....

"Ovaj da ... možda bi i trebali. Idemo do..." ponovno izgubi boju te krene prema vratima "...knjižnice"

Sreli su Amy usput ... Triton je uzeo kljuć i otkljućao knjižnicu. Redovi polica poput labirinta su se prostrali prostorjom... Triton je nesigurnim korakom krenuo prema prozoru na katu... i okruglom stolu.

Nije bilo nikoga... ~koje olakšanje~ "Ma... evo ... možemo krenuti od spisa koje mi je Ketee ostavio..." te sjedne i dalje promatrajući prozor
"Ali kada bih barem znao što tražim" izvije kut usne u osmjeh te privuće omotnicu i prouči sadržaj

"Uf..Koliko knjiga...Samo se nadam da ih neæemo morati sve proèitati da bi nešto saznali.." rekla je Layla pokušavajuæi razvedriti i sebe i Tritona.

"A taj...Gospodin Ketee ili kako veæ...Ovaj, ko je on..Mislim, je li on mogao imati neke veze sa time...??" upitala je Layla.

"U tome snu..Jesi li vidio lice od tog èovjeka...?..."

"Pa .. onako ... usput.... nisam se baš bazirao na samo lice." Triton poreda papire ispred sebe "Te oči su bile nekako jezovoite i taj njegov hladan osmjeh...ok priznam...imam i ja ubitčno hladan osmjeh" te se iskesi pokušajući razbiti tu hladnoću iz zraka "Ali ovaj tip ajme... ne znam .. nikada ga nisam vidjeo"

uzme jedan papir te preokrene očima "Ketee je moj savjetnik... zapravo ... on obavlja sve te diplomatske poslove i one druge, ako me kontaš. Ja sam maloljetan a i nije da me zanima politika... tako da on manje više upravlja stvarima a ja samo potpisujem jer je to kao neka krvna veza i nemogu drugi upravljati. Tako da...oh" Triton se zagleda u sadržaj
"Pa tu... de samo malo" uzme druge omotnice i otvori ih "Ma što? ..." smrkne se
"Ovo su ... oni me ... raskidaju ugovor? Ma što?"

Triton je bio vidno zbunjen "Pa nemogu vjerovati ... ovo su dokumenti o nastavku klanskih ratova..."

"Što???.." upitala je Layla zbunjeno.

Uzela je omotnicu iz njegove i poèela èitati.Tek se odna sjetila...

"Uppssss...Smijem??" upitala je Tritona pokazujuæi na papir koji je držala u ruci.

Kada je kimnu, nastavila je èitati.
Za par trenutaka, podigla je glavu i uplašeno pogledala Tritona.

"Nije valjda...Ako sam dobro shvatila...Oni..Ponovo hoæe rat??? Ma ne....To nije moguæe.."

Triton sav blijed kimne glavom "A pogledaj čiji je potpis" pokaže joj na dno stranice gdje je bio grb obitelji Pucey i njegov vlastoručni potpis

Triton Pucey

"Nemogu vjerovati" odmahne glavom te promotri druge papire... na svim je bio njegov potpis... dokumenti o plačanju zemljišta o uzimanju poreza... o financiranju nekih klanova...

"Iz ovoga se da zaključiti da ih ja potićem da ratuju ... da neke klanove financiram a od drugih uzimam porez... Evo gle.. tu piše da sam izdao svotu za financiranje čarobnjačkog klana, da sam kupio od goblina lukove i strijele za kentaure i da sam.. oh bože... dao sagraditi obranbenu zidinu za patuljke" Triton je zbunjen i sav u nedoumici gledao papire "..ah.. a vampiri.. ma samo malo"

uzeo je pero i pergament te sve zbrojio "Sve se poklapa porezu koji sam dobio od vampira"

"Molim??..." Layla ga je zbunjeno slušala...

~Kako mu samo uspijeva tako upadati u nevolje..??.~

"Ali...Ko bi to mogao uraditi...Ti nisi to radio, zar ne...??

Mislim..Ne znam..Sve je tako.....To je uradio onaj gospodin Ketee ili....??,,Ja stvarno ništa ne razumijem..."

"Niti ja ... ali zaš bi on? Dobiva masu zlatnika.... Praktično on upravlja svime, a ja sam samo za slikanje" namršti se te lupi šakom o stol

"E pa kada ga vidim grrr" bjesno izjavi gledajući papire. Barem je zaboravio na san

"E definitivno ću to istražiti ... definitivno...." nasloni se na stolicu te prekriži ruke
"Što ti misliš ... što bi trebao? Stvarno nemam pojma o politici"

Layla se nasmijala.

"Pih...Mene pitaš šta æeš sa politikom??...Ti se šališ ili...??
Ja stvarno ne znam...Tu sam da pomognem oko standardnih stvari..Mislim..Istraživanje...Prekopavanje...Iskradanje..Izvlaèenje iz neprilika i znaš veæ...Ali politika..Stvarno ne znam..Iskreno ni ne želim znati..." rekla je Layla.

Triton se namršti te se zagleda u policu s knjigama ispred sebe...
Nekako više za sebe je krenuo s monologom "Dobro ... kako oni misle da klinac poput mene zna išta o tim stvarima ... pa jedva sam se natjerao da odem na doručak a kamoli da znam pregovarati s tim tim bićima i svim tim glupostima" Triton se prene iz misli i ustane se....

"I što sada?" Triton nastavi "Što da sada radim? ... ha?..pbjeć nemogu.... kome da se obratim... jedino... da potražim tu priliku iz sna"

"Pa..." Layla je neko vrijeme razmišljala.

"Da...Da, to je jedino što možemo uraditi...Iako..Ne znam kako bismo dospjeli do njega..Mislim, pa ne znamo mu cak ni ime, a ja ne znam ni kako izgleda....

Ipak, trebamo pokušati...Ali, uvijek nam ostaje i bijeg...Mislim, imamo ono letece cudo, ne mogu nam ništa.." rekla je Layla i nasmiješila se, iako joj baš i nije bilo do smijeha.

Pogledala je Tritona.
"Ah..Cini mi se da imaš ideju???"

Triton se nasloni na mramornu ogradu te promotri red knjiga

"Ovo nema smisla... imaš pravo. U knjigama ga nećemo naći"
Te izvije kut usne u osmijeh.... i sjeti se sna

"Jednostavno ću ga poćeti tražiti .. ako me čeka... znaći da ću ga i naći, zar ne?" okrene se te se leđima nasloni na ogradu. U isti mah je bio preplašen ali i radoznao...

"Prvo ću napraviti postupak iz more... a ako neupali ... odlazim u šumu"

"Uf....Nije baš da volim šume...Pogotovo od....

"Mah, ništa...Onda, odmah veceras ceš u akciju ili...?
A znaš, trebao bi nam neki plan..." rekla je Layla.

"Plan?" Triton izvije obrvu

"Slobodno pucaj Layla ... jer ja.. stvarno nemam nikakvih ideja. Kao prvo... tražim nekoga ali nemam pojma toćno koga ... proganja me u noćnim morama i nisam siguran da je to uopće povezano sa realom..." slegne ramenima

"Ne znam .... mislio sam po instiktu ... a dobro to nije dobar znak. Jer znaš mene... uvijek upadnem u neke neprilike"

"Pa to ti kažem....Moramo nešto smisliti..Jer..I ja moram biti tu negdje, barem da te pokušam izvuæi iz nevolje..Iako...Vjerovatno je taj covjek dosta mocan i..Zato trebamo imati neke trikove u rukavu.." rekla je Layla..

"Dakle, trebali bismo..."

****Kasnije*****

Bila je noć ... Dvojac je kartao u Trtionovoj sobi, svako malo gledajući na sat. Kiša je već poćela padati....

"Jedan ... da krenemo sada?" Triton ju pogleda "Mislim zašto odgađati?" položio je još jednu kartu na stol blijed i vidno uznemiren.
"Znaći ja ulazim kroz prozor .. kao i u snu .... ti čekaš vani na moj znak. . .i onda upadaš... i tresneš ga po glavi knjigom trolovske poezije" Triton se nakesi te položi sve karte na stol....

"Ili imaš još koju izmjenu plana?" preokrene očima te ju promotri

"Ne...To je to..Valjda æemo uspjeti..." rekla je Layla i duboko uzdahnula.

"Onda..Idemo??...Sretno.."

Triton je izašao kroz prozor, i krenuo prema knjižnici.

Layla je izašla u hodnik, stala ispred vrata knijžnice i èekala Tritonov znak.

Triton se stresao na navalu vjetra i kiše. Jedva je gledao... a trnci su ga prožimali diljem kralježnice.... no nije to bilo od hladnoće ... Sve je bilo tako poznato i nedokućivo

~ja nisam normalan ... po ovoj kiši i ovom vjetru ja se verem po krovu kako bi došao do prozora i uvjerio se da je ono samo san... ma mislim ono~ Triton zavrti glavom. Stup za koji se držao bio je sklizak te je umalo pao...privio se bliže zidu sav drščući.... srce mu je lupalo... ~ovo je bilo lakše prije 5 godina~ strese se te nastavi dalje... Bližio se blagom svijetlu ~tu sam~ prestao je distai i zagrize usnu nestrpljivo koračajući prema prozoru.... U tih nekoliko trenutaka uspjeo je pokisnuti do kože... ta hladnoća mu je tako prijala.

Drhtavom rukom krene prema oknu te podigne kvaćicu... prozor se uz blagi škriptaj otvori a Triton krene zakoračiti u prostoriju ~O NE! NEMOGUĆE!~ sledio se na prozoru ugledavši priliku pred sobom... ne to nije bila Layla.... Usta su mu bila suha.. a i pitanja iz glave su mu nestala... nešto u toj prilici.. taj hladan osmjeh i žedne oči...

„Čekao sam te!“ prilika se iskesi te ga prostrjeli tamnim očima... Iza njega se pojavila još jedna prilika ~Ketee???~

Triton se oduzeo.. nije ništa razumio.... “LAYLAA!“ izgubio je kontrolu nad tjelom i poćeo padati. Prilika se nasmijala i iskoćila kroz prozor... A Ketee ga je uhvatio za ruku ~o ne.... sada shvaćam... Layla ne~ borio se da se uhvati za okno... Ketee ga je držao... čuo je vrata kako se s treskom otvaraju... “Layla ne...“ prošaptao je hvatajući zrak... kiša mu se sljevala u oči i usta . . .

Layla je utrcala u knjižnicu,
Vidjela je priliku u crnoj pelerini ...Uhvatila je knjigu koju su tog popodneva ostavili da joj bude na dohvat ruke... Postupila je prema planu....Opalila ga je po glavi, a kada se prilika u crnoj pelerini srušila.. Primjetila je da Trit pada..

"Neeeee.." viknula je ocajno, pritrcala mu i uhvatila ga za ruku... Ali sklizava ruka....

Triton stisne zube... ~kako sam mogao biti tako glup?~ djelovi slagalice su se posložili. Kiša je sve više padala.... Osjetio je kako povlaći Laylu za sobom u provaliju... te pogleda prema dolje... tama i glasno razbijanje valova o obalu...

"PUSTI!" Triton joj dovikne "Ocean je dolje... nema frke!!! Samo pusti!" Triton otpusti stisak... Layla ga je sve teže držala.... napokon je skliznuo u provaliju....

Dok je padao.... nije se pojavljivao nikakav deja vu... nikakve scene koje je morao još jednom proživiti.. ništa... kako razočaravjuće...samo hladan vjetar...mrak... i pomisao ~pa ja neznam plivati~ nije se stigao niti nasmijati kada je osjetio miris soli u nosnicama... ~to je to?~

No tada... ga je studen prožmala cijelim tjelom... naglo je promjenio smjer i udario o jednu stjenu... Snažna bol.... krv na čelu... Kada je primjetio par nogu i začuo smijeh .. skoći na noge i potraži štapić

"Kao što rekoh .. čekao sam te!"

Triton ustukne te leđima dotakne liticu.... valovi su bili tako blizu... smrt je bila tako blizu... a te oči... ~a možda je to smrt~ Triton je bio zbunjen... "Š-Š-Što hoćeš?"

Prilika se nasmijala i stavila ruke na kukove "Ono što svi žele..."

Triton i dalje nije razumjeo... ~a možda... možda je ovo nastavak... nastavak more.. da... to je jedino logično rješenje~ No topla tekućina mu se sljevala niz čelo... a ruka ga je bridila...~krv? ne bi trebalo boljeti ako...~ bolje promotri priliku

Prilika se lecnula i pristupila bliže... prstom je obrisala krv s Tritonovog čela i nasmijala se "....uuuuu... rekao sam da je pogodba dobra" te stavi prst u usta.

"O ne!" Triton se ogleda... htjeo je vrištati... tek je sada primjetio zube.... i blijedu put... i ubilačku snagu prilike ispred sebe

"Da se predstavim... ja sam Redeemer... mislim da si čuo logende o meni" iskesi se pokazujući svoje očnjake "A vidiš ... svakih sto godina se pojavi dječak koji mi zapne za oko... a ti bi bio dobar sljedbenik klana lamia" Prilika je jednom rukom podigla Tritona koji je ostao obuzet... htjeo je vrištati... ali kakva korist.... Već je osjetio zube na svome vratu.... no tada glasan krik... Redeemer baci Tritona u ocean.... a tri kentaura i nekoliko patuljaka se obrušila na vampira... Triton je gubio svijest, nije se ni borio da ostane na površini .. zadnje scene koje je vidjeo bile su tako brze i neprirodne... Urahara sa svojom sjekirom.. tako mal a tako žestok... zamahnuo je prema Redeemeru... jedan od kentaura je ispalio strijelu... koja je pogodila vampira u bedro... i ništa... hladna tama.... i glas "Čekam te" ... ... _ _ _ _ ________________ _ _ _ _


. . . . . . _ _ _ ________________________________________ _ _ _ _ _ ... .... ....

Triton otvori oči ... bio je na svom krevetu u zvojima. Čuo je priču poznatih glasova... "Trebali bi ga premjestiti u sv. Munga... možda nije ništa" okrenuo je glavu...ali opet _________ tama _________ bol _______

Pored Tritonovog kreveta sjedila su tri kentaru, patuljak Urahara i Amy.
Layla je uznemireno hodala prostorijom, svakih par sekundi gledajuæi kroz prozor.

"Padao je prema moru...Zatim je, iznenada pao na liticu..Onda se pojavio on, Redeemer ....Uvijek sam mislio da je on samo legenda ali...Uglavnom...Napao je decka...Prava je sreca što smo se pojavili na vrijeme...Ipak, ne znam je li ga uspio ugrisiti.... " prièao je patuljak.

Layla se iznenaðeno trgnula.
"Što...Vampir??...I ne znate je li ga ugrizao??...O bože, pa moramo odmah...Idemo u Sv.Mungo...Zovite onu koèiju, odmah." rekla je Layla sluškinji Amy.
"Gospoðice, molim vas..Pa neæe putovati u ovakvom stanju..Ja cu se pobrinti za to...Ma ne možete..."

Layla je bijesno uzviknula.

"Naravno da mogu..Ne shvatate koliko opasno može biti...".............

******************

Poslije par mnita, crna kocija odletjela je u smijeru Londona.

***** -NNV- *****



((( posvećeno mojoj najdražoj ljubiteljici Gryffindora ... maloj seki Tei (Maloj-T) )))

Kamenim putem pojavila se prilika u crnoj pelerini sa razvezanom kravatom koju je držala u ruci. Ogledavala se svako malo prema šumi... no napokon dođe do vrata... kada je pružio ruku da otvori vrata, vrata su se sama otvorila.

"Gospodine Pucey.. kako vas je lijepo opet vidjeti" Amy se nasmijala i prihvatila pelerinu. Odmjerila ga je pogledom... očito tražeći zavoje...

Triton kimne glavom te stavi ruke u džepove "Idem gore... nemojte nikoga puštati.. ne želim nikoga vidjeti.." Te krene prema stepenicama "A kada on dođe.... samo ga pošaljite. Jedino ću njega primiti"

Kuća je bila sablasna... ne zbog portreta crnih magova, kipova ratnika i zmija... scena u slikama gdje se zmajevi bore sa čarobnjacima... pa ni zbog crnog mramora. Tišina je bila ta koja je pridošlicama uljevala strah u kosti. Triton je usputno bacio pogled na nekoliko portreta te se popeo na kat.

Duboko je udahnuo i ušao u knjižnicu. Naravno, nije mu se dalo biti opet na ovom mjestu... sada pogotovo kada su se more pogoršale i postale realnije. No bez okljevanja je ušao i zaputio se za stol otvarajući debelu knjigu i otsutno ju čitajući. Na ovom mjestu sekunde su se doimale kao dani... tišina.... sjena... tek pokoja zalutala zraka sunca pronašla bi put do Tritonove knjige,a Triton bi odmah podigao pogled i potražio prozor.
Napokon se trgne i pri jedva čujnom kucanju na vratima pogleda preko ogradice iza njega... Doimao se nezainteresiranim... hladnim... tek je izvio kut usne u osmijeh i približio se stolu praveći se da čita. Ali, zapravo, htjeo je skoćiti i sjurit se niz stepenice ...

Vrata su se otvorila, a prigušeni koraci su odzvanjali mramorom... tup – tup –tup –

Triton se ozbiljno nadvio nad knjigu, samo je kut usnice odavao da željno iščekuje pridošlicu.

"Zašto si tako pametan Tritone?“ zaćuo se dječaćki glasić ispred Tritona.

Bio je to dječak identićan Tritonu samo se on stalno smijao i imao rumene obraze. Kao da se vratio u prošlost i gledao sebe u ogledalu

"O čemu ti to Mali-P? ... Nisam baš tako pametan“ Triton okrene list

“Svi kažu da si pametan Trity .. .. da puno čitaš .. .. i da si sada tu glavni“ uporno nastavi dječak

“Dobro... u pravu su“ Triton napokon pogleda brata “Moram biti pametan... jer moram ići prvi. Kako bi ti utabao put i napravio ga sigurnijim“

Neko vrijeme dvojac se samo smijao no mnji od njih se nakesi “i ja znam čitati“

“Lažeš“ Triton odvrati

“Ne ... nesmije se lagati“

Triton se nasmije bartu te kimne glavom i gurne knjigu “Dokaži“

Dječak uze knjigu te ju zatvori i pogleda naslov koji mu je Triton pokazao prstom “Jesi li zato pametan? Zato što stalno čitaš?“

“Ne. Čitam puno jer moram biti ispred tebe... da ti prokrčim put.. meni nitko nije prokročio i zato stalno griješim... Onda je bolje da čitam da budem pripravan. A sada... pročitaj Mali-P.. Što tu piše?“

“Ej... polako Trity... piše... KNJI-----GA.... VEL---L-L-LIKIH.... CRNIH AGOVA ... što su to crni agovi?“

“Ne... Agova... nego magova... i to su ti čarobnjaci koji uvijek upadaju u nevolje... to su ...hm...“ Triton se zamisli te pogleda mlađeg brata. On je imao problema jer je čitao te knjige te uzme tu knjigu i baci ju preko ramena “To su ti negativci... kao što je u onom stripu koji ti šaljem Ludi Max negativac... tako su i oni... Ludi je crni mag. Kontaš?“

“Rekli su da si ti zločest“

“Da... po nekima jesam. Jesam li za tebe Mali-P?“ Triton se uozbilji i promotri brata

“Naravno da nisi... A“ sumnjičavo pogleda dječak Tritona “A... zašto onda to čitaš?“

“Rekao sam ti ... za mene nitko nije prokrčio put... moram čitati kako bi vidjeo što se nesmije... ovo je bolje štivo. Zvijezde su ti biseri koji sadržavaju brojne priče i snove... što tu piše?“ Trtion se nasmije i pruži bratu knjigu

“Ta mi se sviđa... “ na koricama su letjele zvijezde i planeti. To je bila knjiga iz koje je Triton učio čitati “Piše... SNOVI U ZVIJEZDAMA“

Triton se nasmije i dođe do brata... zagrli ga te ga podigne sa stolice na stol “Onda je tvoja Mali-P ... si zapamtio sve što sam ti danas rekao?“ Dječak koji je sada nadvisio brata kimne glavom “Vidiš .. i ti si pametan... odi idemo sada do stadiona. Utakmica samo što nije počela“ ... te izjure van

[[ simbolično kak sam se osječao dok me nije bilo ... i što je Trit radio za to vrijeme]]

Triton se ogledao oko sebe tražeći neki znak. Pogledao je kroz prozor i napravio dogovor sam sa sobom ~OK, ako, ako mi padne neki znak pod oči neću ići~ kimne glavom te se zagleda u oblake. Oko koćije se obavilo bijeli dim. Koćija se zatresla i morali su prislino sletjeti i sačekati da dođe druga kočija ~m' da... slučajnost. Ok, ok... ajd ovako... idemo na dvije dobivene... ak bude još jedan zna 100% neću ići u tu šumu...al 100%~ Do njega je došao Law, muškarac u sivoj uniformi, ukočeno mu se naklonio i umornim grubim glasom nastavio “Javil' su nam, d'ae zbog sigurnosnih razloga... a neznan...zbog nekog metloboja... a odgođeni su nam magični letovi na 24 sata“ Triton bijesno odmahne rukom te se smjesti u kočiju gledajući zalazak sunca na obzorju. Te noći opet je imao noćne more. Realističnije nego inaće. Gotovo je priželjkivao da se ostvare kako bi ih se riješio. Probudio se oko podneva i ostatak dana proveo čekajući da krenu.

**** **** **** **** **** ***** **** *****

Kočija se zatresla pri dodiru sa površinom zemlje. Sunce se budilo obasjavajući Pullusland. Iako je Sunce bacalo svoje zrake diljem livade, hladan vjetar je bio nemilosrdan. Triton se naslonio na nadgrobni spomenik svog oca i duboko uzdahnuo. Izgledao je kao da tim činom održava ravnotežu. Nervozno je pogledavao u tminu šume i predomišljao se o povratku u Hogwarts. Nije razuio zašto ulazi, što ga to tijera naprijed, što ga vuće u tu tminu, nije željeo zakoračiti u tu tminu ... pa se i sam iznenadio kada je zaškiljio kako bi prilagodio vid na naglo zamračenje. Jutarnja rosa i miris šume su ga smirili ~gluposti ... pa tu uopće nije strašno~ nasmijao se te krenuo dalje.

**** **** **** **** **** **** **** ****

Pogledao je na sat. Od ulaska u šumu kazaljke se nisu niti pomaknule. Drveće je bilo golo,a sablasne grane pružale su se od visina sve do hladne zemlje. Nebo se nije moglo vidjeti, drveće je bilo previsoko i guste grane su se križale tvoreći drveni zid koji je dijelio Tritona od neba. Stalno se ogledao oko sebe, još nije naišao niti na jednu životinju više nije mogao raspoznati put kojim je došao. “JASNO!“ Ljutito je zagrmio i sjeo na kamen rukavom brišući hladan znoj s čela “Ako se izgubiš u šumi gledaj godove na panju, mahovinu, gljive... traži sjevernjaču! HA!...BAJKE NA DJELU!“ vikao je na svoju sjenu koja se jedva raspoznavala od okolne tmine.
“A nitko nikada nije napisao ŠTO AKO SVEGA TOGA NEMA!!! HA? HA!? HA!!?? Onda PAMETNJAKOVIĆI... ŠTO ONDA!?“ “što onda...onda...onda...da“ jeka se začula i natjerala Tritona da skoći na noge i da se ogleda. “@XX@&@%“ opsovao je sebi u bradu i dalje se osvrčući. Srce mu je lupalo kao nikada do sada, noge su ga izdavale klecajući, a oči su mu se zakristalile puštajući suze da naprave puteljak na prašnjavom obrazu. Disanje mu se ubrzalo shvativši da se igubio.

**** **** **** **** **** **** **** ****

Tišina je bila nestvarna. Triton je stisnuo šake neotvarajući oči i dalje drjemajući na hladnoj zemlji ~možda, da možda sam opet samo sanjao. Jedan od onih realnih snova, ništa više~ nesigurno je otvorio oči i iste sekunde zagrizao usnicu ugledavši sjenke drveća. Imao je osječaj da je tu već tjednima, a cijeli se krajolik nije mjenjao samo je postajalo sve tamnije i tamnije.
Privukao je ruksak i potražio bocu sa napitkom no bocu je potrošio prošle noći dok je oštrio vrh štapa.
“Ma bravo Tritone! Ovaj put si se stvarno uvalio“ odmahnuo je glavom i ustao se. Pelerina mu je bila mokra od jutarnje rose.
Protrljao je oči i dalje se osvrčući. U daljini se začula rika koja je svake sekunde postajala sve glasnija, što znaći sve bliža i bliža. Ostao je na mjestu ukopan poput neke skulpture čekajući da se probudi. No glasanje životinje koja je velikom brzinom smanjivala udaljenost između njih ga je uvjerila da to nikako nije san. Nesigurno se ogledao i izvukao štapić. U drugoj je ruci držao štap sa oštrim vrhom. Nije više ništa čuo osim otkucaje svoga srca koji su postajali sve glasniji i glasniji u njegovim ušima ~možda ode... da... koje su šanse da naleti na mene~ ironično se nasmije sam sebi ~da... jedini doručak u okrugu od stotina kilometara i promašit će me... da baš... a da se ... ma nemogu se popeti na to čudo~ pogledom je odmjerio drvo. Stabla su ga najviše plašila... bila su glatka i hladna poput mramora. Odmahnuo je glavom i zagledao se prema mjestu odakle je dolazila rika.
Pred njim se pojavila sivoljubičasta zvijer sa dva oštra roga. Triton je procvilio kao i svaka dosljednja lovina i poćeo koračati unazad. Zvijer je ispustila zvuk nalik režanju i svojim ogromnim nogama počela koračati prema Tritonu... zemlja je podrhtavala svaki put kada bi životinja zakoračila... no tada se zemlja umirila... zvijer se otisnula od površine i skočila prema Tritonu. Šumom je odjeknuo paničan vrisak i Triton se dao u trk... trčao je u sve veću tamu i sve gušću šumu, podigao je ruke kako bi zaštitio lice od trnovitog grmlja. Najednom je pod tretom izgubio snagu i pao udarivši čelom o granu. Zarivši mu zube u lijevo rame zvijer ga je podigla u zrak i bacila ga prema drvetu pokušavajući ga omamiti . Triton se ustao gledajući kako zvijer hita prema njemu. Spustila je pogled uperivši rogove na njega ~ajme... to...to...to je Zgrabirog~ prepoznao je sivoljubičastu zvijer i odmah znao da njegov štap,kao i čarobni štapić nemaju nikakvog izgleda protiv te zvijeri. Tritonu su na oči krenule suze. U zadnji trenutak se bacio na zemlju i dao se u trk. Zvijer ga je ponovno dostigla i ponovno ga zgrabila bacajući na drugi dio šume. U dio šume gdje je drveće bilo suše i tamnije, gdje je zemlja bila ispucana. Zemlja je pod teretom popucala

**** *** **** *** *** **** ****

Tišina .... mrak ... suha usta... poneki otkucaj srca .... skorjena krv na glavi.... bezvoljno je otvorio oči i primjetio da se našao u zemljanom procjepu. Pelerina i košulja bile su mu razderane. Strgao ih je sa sebe i ustao se koračajući dalje. Cijelim putem opominjao se i davao sebi do znanja da je ljut i bjesan na sebe.
Poćeo je drhtati, ali ne više od straha ili hladnoće, već od žeđi. Nije osjetio ništa više...samo žeđ...Koračao je kroz otrovnu maglu koja je isparavala iz zemlje i omamljivala ga. Žeđ ga je tjerala da nastavi dalje, ali naposljetku je odustao i pao na sve četiri. Ali ruke mu nisu dotaknule zemlju, ne, bio je to kamen, isklesan kamen. Našao se na ruševinama isklesanog kamena. Osjetio je da je uspio... da je došao do cilja. U središtu se nalazio u kamenu isklesan bunar a ljevak je u njega kapao crvenu tekučinu. Skočio je do bunara i stavio ruku u tok tekućine puneći dlan. Tekučina je bila gusta i crvena, krvavo crvena, ne to je bila krv. Naborao je čelo osjetivši žeđ kao nikada do sada... nije bilo važno što je.
“BUDALO!“ hrapav glas je zagrmio i povukao ga za rame i ošamario ga“Što radiš tu?“ primio je još jedan šamar. Tritonu se zavrtjelo i neshvačajući što se događa pao je u tminu.

**** **** **** **** **** **** ****

Umorno je otvorio oči... no i dalje nije ništa razjašnjavao...zavrtjelo mu se u glavi i opet ništa.... mrak.... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... .... ....začuo je kresivo i hrapavo disanje “Tko?“ začudio se svom bolnom glasu, nesigurno je otvorio oči i zagledao se u lice čovjeka koje se nadvilo kroz dim “Vidi ga... Budalasti se probudio“ netko je veselo zalajao,a Triton je opet zaspao ... ... ... ... ... ... “Kako ćemo ga zvat?“ začuo se lavež “Imaš pravo.... Budalasti Nikogović“ Triton je otvorio oči i zagledao se u priliku. Bio je u krevetu,a rane su mu bile u zavojima “Gdje? Tko?“ čovjek se hladno osmjehnuo i inzistirao da Triton ispriča svoju priču “pif...nit vas znam nit.... no dobro“ Triton je ispričao sve o knjizi, runama, morama... i zaradio šamar “Stvarno si budalasti! Rune su kao inkatacije kada ih govoriš naglas“ [[ ostatak priče nek ostane tajna  ]]

**** **** **** **** **** **** ****

“Onda Nikogoviću... kada se jednom otvorimo prema moći unutar sebe, otvaramo se prema snazi stvaranja u nama i našim životima. Iskoristi tu snagu da se odupreš tom zovu“
“Po stoti put... ne Nikogović već Triton“ nasmijao se i kimnuo glavom ugledajući svijetlo. Potrčao je prema njemu ugledajući fontanu i ogromnu vilu. Ugledao je Pulluslend ispred sebe. Protekli dani bili su mu dugi kao godina... nije znao koliko je vremena prošlo... i dali je uopće prošlo... jedno je bilo sigurno ~od sada slušam znakove~ nasmijao se sluškinji koja mu je mahala na ulazu “AMY! Palačinke za doručak! I TONA čokolade!!!“ mahnuo je kočijašu i u trku mu dobacio “Law! Pripremi kočiju dok mi novi exsperiment nije pao na pamet!“

*** NNV ***

Kočija je sletjela ispred Tritonove kuće...
Iz nje su izašli... Triton i Sasuke ... Smijali su se nećemu što su raspravljali... "Kao da bi uspio takvu fintu napravit...
Riječ je o Bugarima.." završio je Sasuke neku rečenicu...

"Smo tu.." pitao ga je Sasuke kojemu se mjesto činilo poznato...
~Zaš mi tak poznato djeluje~

Triton kimne glavom "Jesmo .. ona mala kučica i fontanica su moj dom" odmahne rukom,a prema njemu je već trćala sluškinja sa osmjehom na licu. Dan je bio sunčan i topal,a miris oceana im se zavlačio u nosnice.

Velika vila, koja je lićila na dvorac bila je obasjana vodom iz fontane.

"Nemaš pojma Sasuke... Ako to F nemože izvesti onda stvarno .. a i bugari su samo izvikani zbog tragaća... niš drugo"

"Da ali taj tragač im je donio te pobjede... Ali opčenito...
Nije niš posebno.. po mom mišljenju.."
Gledao je kako se sluškinja veselo bliži...

Triton preokrene očima "Onda što mi kažeš ...na moj...skromni domić?" nakesi se te mahne prema fontani... ususret su im stizale sove "Ej, nisu li ono školske sove?"

Sasuke je pogledom prešao preko... Iz nekog razloga poznate kuće... Ali nije obračao pažnju na nju jer je skrenuo pogled na dvije sove koje su im došle u susret...
Obojica su ispružili istovremeno ruke i dopustili sovama da slete na njih. Sasuke je odvezao poruku te je sova odletila...

"Imamo novi raspored... Izgleda da ništa od naše ideje...
Svi prof. su nazad u školi i predavanja počinju za... 3 dana...
Taman na tekmu..." zgužvao je ljutito papir

"Sada su se našli vratiti?" Triton ljutito frkne ~možda bolje da odemo dok se nije sjetio~ "A niš...idemo onda nazad?"

"Ma da... Bilo bi bolje..." rekao je i ubacio papir u đep...
Sasuke je ušao u kočiju... Kofer je zabacio opet na policu iznad glave

Vozać ih je zbunjeno pogledao "Promjena plana...ponovno za Hogwarts" slegne ramenima te uđe u koćiju. Kočija se zatresla i vinula u zrak